Trebinje je grad u kojem se priroda i istorija dodiruju, gde vreme sporije prolazi, a uživanje u kafi ili vinu traje duže nego bilo gde drugo.
Šta vam prvo padne na pamet kada pomislite na jug Bosne i Hercegovine?
Sunce koje gotovo nikada ne prestaje da sija, vinogradi koji se protežu u nedogled, ili možda miris hercegovačkog pršuta? U srcu tog podneblja, smešteno u dolini reke Trebišnjice, podno moćnog Leotara, nalazi se Trebinje – grad koji sve te slike spaja u jedno.Otkrijte hercegovačku oazu mira tik uz granicu sa Hrvatskom
Na samo pola sata od Dubrovnika, a opet potpuno drugačiji, Trebinje odiše opuštenim ritmom juga, toplinom ljudi i šarmom kamenih trgova koji svedoče o vekovima bogate prošlosti. A da li ste znali da ga zovu „mala Venecija“ i da je jedan od najsunčanijih gradova na Balkanu?
Više od 260 sunčanih dana godišnje
Trebinje s ponosom nosi titulu jednog od najsunčanijih gradova Balkana. Statistika kaže da ima više od 260 sunčanih dana godišnje! Ta jedinstvena klima stvara poseban ugođaj: zime su blage, leta duga i suva, dok su proleće i jesen obojeni bojama vinove loze, smokava i lavande. Meštani vole da kažu da se ovde živi „pod suncem koje nikad ne žuri da zađe“, dok putnici ovaj grad doživljavaju kao mesto gde se vreme usporava i gde svaka šetnja pored reke postaje poseban doživljaj.
Mala Venecija
Reka Trebišnjica, koja vijuga kroz grad, vekovima je oblikovala njegov izgled i razvoj. Na njoj je izgrađeno čak dvadesetak mostova, pa nije ni čudo što Trebinje često nazivaju „malom Venecijom“.
Najpoznatiji i najslikovitiji među njima je Arslanagića most, sagrađen u 16. veku kao pravo remek-delo osmanske arhitekture. Sa svojih 92 metra dužine i elegantnim lukovima, vekovima je bio simbol i ponos grada. Njegova priča, ipak, nije jednostavna — potapanjem starog lokaliteta tokom izgradnje akumulacionog jezera 1960-ih, most je rastavljen kamen po kamen, pa pažljivo ponovo sastavljen na današnjoj lokaciji. Ta neobična sudbina samo je dodatno uvećala njegovu vrednost – danas stoji kao svedočanstvo istorije i ljudske upornosti da sačuva ono što je dragoceno.
Uz Arslanagića most, značajni su i Kameni most iz pedesetih godina prošlog veka, Geljov most, kao i niz novijih konstrukcija koje povezuju dva dela grada. Svaki od njih nosi svoju priču – neki su spajali trgovačke puteve i karavane, drugi su bili mesta susreta i okupljanja, dok su treći tiho pratili ritam svakodnevnog života.
Grad mostova, vina i priča uklesanih u kamenu
Ali, Trebinje je mnogo više od sunca i reke. To je grad koji se živi kroz male rituale. Jutarnja kafa pod krošnjama veličanstvenih platana, zasađenih još u vreme Austro-Ugarske, pravi je simbol grada. Njihov gust hlad u srcu centralnog trga stvara prirodni svod pod kojim se okupljaju prijatelji, pričaju priče, ugovaraju poslovi i rađaju nova poznanstva. Kažu da ko nije popio kafu pod platanima – nije doživeo pravo Trebinje.
Šetnja dalje vodi ka Starom gradu, čije kamene zidine i danas šapuću priče o trgovcima, putnicima i vojskama koje su vekovima prolazile ovim krajevima. Okolina grada skriva drugačija blaga – srednjovekovne stećke u tišini hercegovačkih polja i manastir Tvrdoš, jedan od najstarijih u Bosni i Hercegovini, danas poznat i po vrhunskom vinu koje se tu proizvodi.
Trebinje je grad koji treba doživeti svim čulima. U njemu se mediteranska ležernost savršeno spaja sa kontinentalnom čvrstinom, a njegova snaga leži u suncu, reci i ljudima – toplim, gostoljubivim i ponosnim na svoj dom podno Leotara. Mostovi su mu doneli nadimak „mala Venecija“, ali svako ko mu pruži priliku brzo shvati da Trebinje ima svoj ritam, svoju dušu i svoju priču – jedinstvenu i neponovljivu.