Litijum je najvažniji mineral za savremene baterije u električnim vozilima. Evropa je trenutno u potpunosti zavisna od uvoza litijuma, dok Kina dominira svetskim tržištem.
Nova studija švedskog Univerziteta u Lundu zaključuje da Evropa ima značajan potencijal da sama proizvodi litijum. Među nalazištima se ističe projekat „Jadar“, koji je nedavno proglašen strateškim projektom Evropske unije u okviru zakona o kritičnim sirovinama (CRMA).
Razvoj sopstvenih nalazišta mogao bi da učini Evropu konkurentnijom, pomogne u borbi protiv klimatskih promena i ojača njenu energetsku bezbednost, zaključak je istraživača. Studija takođe objašnjava koliko je složena međunarodna trgovina litijumom i kako to utiče na njegovu ponudu i potražnju.
Evropska automobilska industrija, koja čini oko šest odsto BDP-a EU, mogla bi da ode u zaborav ako Unija ne počne da proizvodi sopstvena električna vozila i baterije. Već sada je svako peto novo vozilo u Evropi električno, a EU planira da do 2035. godine potpuno prestane sa proizvodnjom automobila na benzin i dizel.
Litijum je nezamenjiv u baterijama koje pokreću elektroniku i električna vozila. Dok se drugi metali poput kobalta i nikla mogu zameniti, za litijum trenutno nema prave alternative. Istraživanja o baterijama na bazi natrijuma napreduju, ali one još uvek ne mogu da se mere sa litijumskim baterijama po performansama i nisu spremne za masovnu upotrebu. U ovom trenutku, onaj ko kontroliše iskopavanje i preradu ključnih metala – drži sve karte u svojim rukama. A te karte, trenutno, drži Kina, naglašavaju autori.
„Kina godinama strateški pomaže svojim kompanijama koje razvijaju zelene tehnologije. EU mora razmisliti o sličnim merama ako želi da ih sustigne. Troškovi i rizici su jednostavno preveliki za pojedinačne države,“ kaže dr Andre Manberger, istraživač i stručnjak za kritične metale sa Univerziteta Lund u Švedskoj.
U novoj studiji, objavljenoj u časopisu Cell Reports Sustainability, Manberger i njegov kolega, gostujući doktorant Qifan Xia, analizirali su nalazišta litijuma u Evropi, Kini i SAD koja imaju potencijal za iskopavanje. U Evropi, najvažnija nalazišta pronađena su u Španiji, Portugalu, Nemačkoj, Francuskoj, Finskoj i Srbiji, navodi se na sajtu Univerziteta u Lundu. Iako komercijalno rudarenje još nije počelo, studija zaključuje da bi aktiviranje ovih nalazišta omogućilo EU da prepolovi buduću zavisnost od uvoza litijuma. Prema procenjenim potrebama EU do 2030. godine, evropski rudnici mogli bi da proizvode čak 325.000 tona litijum-karbonata godišnje.
Među projektima koji su detaljno istraženi i prepoznati kao strateški jeste projekat „Jadar“ u Srbiji. Evropska komisija ga je nedavno proglasila strateškim projektom u okviru Zakona o kritičnim sirovinama (CRMA). Prema procenama Nemačke agencije za mineralne sirovine (DERA), planirana godišnja proizvodnja od 58.000 tona litijum-karbonata iz ležišta Jadar mogla bi da pokrije između 10 i 15 odsto ukupne potražnje Evrope za litijumom do 2030. godine.
Međutim, put do velikih rudnika litijuma širom Evrope nije bez prepreka. Postoje visoki troškovi ulaganja i brige o mogućem uticaju na životnu sredinu. Nove tehnologije, poput one u Nemačkoj koja omogućava vađenje litijuma iz geotermalnih voda, obećavaju manji ekološki uticaj. Ipak, ta nalazišta su ograničena i ne mogu u potpunosti zameniti klasične rudnike, konstatuju švedski stručnjaci.
Manberger naglašava da cilj nije da Evropa bude potpuno samostalna u snabdevanju, već da ima raznovrsnije izvore i da efikasnije koristi materijale. Bez sopstvene proizvodnje baterija i litijuma, Evropa rizikuje da izgubi ključne industrije i postane zavisna od kineskih isporuka, što bi moglo imati ne samo ekonomske, već i političke posledice.
EU trenutno radi na razvoju kompletnog lanca proizvodnje baterija, sa ciljem da ojača svoju konkurentnost i obezbedi budućnost industrije električnih vozila. U tom kontekstu, projekti poput „Jadra“ u Srbiji imaju ključnu ulogu, ne samo za regionalni razvoj, već i za evropsku tehnološku nezavisnost u eri energetske tranzicije.