Privatizacijom do lake zarade

Bez autora
Aug 16 2010

Samo u prvom polugodištu 2010. raskinuto je 86 privatizacionih ugovora, što je najveća brojka od početka ove decenije. Time se ukupan broj neuspešnih – bolje rečeno loših poslova – popeo na 563, odnosno na približno petinu svih obavljenih privatizacija. U zemljama Srednje i Jugoistočne Evrope raskinuto je između 25 i 30 odsto privatizacija. Da bi se Srbija približila nekom tranzicionom proseku preostaje nam još mali napor. Naime, tamo je devet od deset ministara koji su se bavili ovim poslom završilo u zatvoru. Moglo bi se reći da su vrata privatizacionim malverzacijama otvorena jednim iznuđenim potezom. Već krajem druge godine aktuelnog privatizacionog procesa uočeno je da zamah postepeno jenjava i da se javlja zastoj u preuzimanju društvenih preduzeća...

Privatizacijom do lake zaradeSamo u prvom polugodištu 2010. raskinuto je 86 privatizacionih ugovora, što je najveća brojka od početka ove decenije.

Time se ukupan broj neuspešnih – bolje rečeno loših poslova – popeo na 563, odnosno na približno petinu svih obavljenih privatizacija.

U zemljama Srednje i Jugoistočne Evrope raskinuto je između 25 i 30 odsto privatizacija. Da bi se Srbija približila nekom tranzicionom proseku preostaje nam još mali napor. Naime, tamo je devet od deset ministara koji su se bavili ovim poslom završilo u zatvoru.

Moglo bi se reći da su vrata privatizacionim malverzacijama otvorena jednim iznuđenim potezom.

Već krajem druge godine aktuelnog privatizacionog procesa uočeno je da zamah postepeno jenjava i da se javlja zastoj u preuzimanju društvenih preduzeća. Tadašnji premijer Zoran Đinđić bio je svestan toga da se proces mora ubrzati jer su neprivatizovana preduzeća postajala usko grlo privrede i gušila ekonomsku aktivnost.

Zato je otvorena mogućnost kupovine firmi na rok od pet godina, što je faktički značilo da potencijalni investitor s malim parama može postati kapitalista. Za pametne i sposobne to je bila izuzetna prilika. Malo bolje organizacije, malo nove tehnologije i malo ulaganja u tržište moglo je doneti profit i otplatu preostalih polugodišnjih rata učiniti lako ostvarivom.

Međutim, ovakav privatizacioni model nosio je i određene opasnosti.

Oni s manjkom skrupula mogli su da pribegnu drugačijoj taktici. Umesto da ulažu svoje znanje i novac u preduzeće i da mu podižu tržišne performanse, lako su mogli potražiti jednostavniji način.

Teret otplate ugovorene sume lagodno se mogao prebaciti na radničke plate i imovinu kupljenog preduzeća. Kresanjem radničkih primanja stvarane su značajne uštede, a ako to ne bilo dovoljno, ostajala je mogućnost da se polako prodaju mašine i oprema. Kada su tadašnjeg ministra za privredu i privatizaciju

Aleksandra Vlahovića novinari u Novom Sadu upitali da li postoji mogućnost da se pogodnost odloženog plaćanja zloupotrebi, on je prilično arogantno odgovorio da to nije moguće i da postoje kontrolni mehanizmi.

Rezultat znamo – broj radnih mesta je smanjen za 187.000, čak 100.000 radnika ne prima redovno platu, a primeri sistematskog nezakonitog izvlačenja imovine iz kupljenih preduzeća su brojni.

Ugovori su zaobilaženi na razne načine. Ignorisane su investicione i socijalne obaveze, prestajala je proizvodnja, kasnili su anuiteti i nije bila plaćana ugovorena cena, imovina je krčmljena mimo odredaba ugovora.

Nije to ništa novo, niti je to neki srpski specijalitet. S tim su se suočavale sve zemlje koje su reprivatizovale svoju privredu.

U Češkoj je izmišljen izraz „tunelovanje“, koji je slikovito objašnjavao kako su privatizacioni mangupi pravili neku vrstu tunela kroz koji su izvlačili ono što je vredno iz preuzetih firmi.

Izveštaj Agencije za privatizaciju u Beogradu pominje nekoliko varijanti nezakonitog prisvajanja imovine.

Pominje se fiktivno osnivanje novih preduzeća, prikazivanje lažnih potraživanja i prebacivanje novca na račun tih novoosnovanih firmi.

Jedan od najupečatljivijih primera u srpskoj privatizacionoj praksi je onaj koji se odigrao u zrenjaninskoj „Jugoremediji“.

Kratkotrajni vlasnik ove farmaceutske kuće Jovica Stefanović Nini je sistematski zaduživao „Jugoremediju“ kod svog matičnog preduzeća. Kasnije je dugove pretvarao u vlasništvo i podizao svoj vlasnički udeo. Tek je dugotrajni radnički štrajk probudio nadležne državne službe i sprečio da snalažljivi Nišlija bez dinara dođe u posed većinskog vlasničkog paketa.

Još na početku ove decenije, kada je Srbija tek ulazila u završnu fazu privatizacije i kad su se učestalo postavljala pitanja da li treba otvoriti vrata čudnom kapitalu koji je stvaran tokom nesrećnih devedesetih godina prošlog veka, doajen ekonomske analitike u Srbiji Stojan Stamenković lucidno je objasnio da država ne može zabraniti nikome da se u tome oproba, ako, naravno, MUP nema saznanja o tome da su te pare „prljave“.

Jetko je dodao „nemojte misliti da u svakom od njih čuči rođeni preduzetnik. Zašto im ne bismo dozvolili da propadnu, ako nisu sposobni za pravi biznis“.

Potvrdilo se da je u pravu. Samo što je cena koju je država, a time i svi mi, morala da plati bila prilično visoka.

Ocenite tekst
Komentari
Prikaži više 
 Prikaži manje
Ostavite komentar

Prijavite se na Vaš nalog


Zaboravili ste lozinku?

Nov korisnik