Prva „Ikeina” robna kuća u Srbiji, na Bubanj potoku, trebalo bi, konačno, da bude otvorena u julu ili avgustu. Kako se otvaranje bliži, pitanja se nižu – kakav je kvalitet proizvoda koji će doći sa „Ikeom”, od čega su napravljeni, kakve će biti cene... U opštini sa 16.000 stanovnika, u Elmhultu na jugu Švedske, nalazi se 13 poslovnih celina kompanije među kojima i laboratorija za ispitivanje proizvoda, dizajn centar, muzej, „Ikea” hotel... Svi oni smešteni su na prostoru koji je nešto veći od velikog i malog Tašmajdana zajedno. U laboratoriji u takozvanom Ikea sitiju detaljno se proveravaju kvalitet, trajnost i otpornost proizvoda i to ne samo za švedsko tržište, već za ostale robne kuće, kojih je trenutno 393...
Prva „Ikeina” robna kuća u Srbiji, na Bubanj potoku, trebalo bi, konačno, da bude otvorena u julu ili avgustu. Kako se otvaranje bliži, pitanja se nižu – kakav je kvalitet proizvoda koji će doći sa „Ikeom”, od čega su napravljeni, kakve će biti cene...
Odgovore je reporter „Politike” dobio u Elmhultu na jugu Švedske, u postojbini „Ikee”. U opštini sa 16.000 stanovnika nalazi se 13 poslovnih celina kompanije među kojima i laboratorija za ispitivanje proizvoda, dizajn centar, muzej, „Ikea” hotel... Svi oni smešteni su na prostoru koji je nešto veći od velikog i malog Tašmajdana zajedno.
U laboratoriji u takozvanom Ikea sitiju detaljno se proveravaju kvalitet, trajnost i otpornost proizvoda i to ne samo za švedsko tržište, već za ostale robne kuće, kojih je trenutno 393. Koliko su „neumoljivi” aparati za proveru, uverili smo se u hali u kojoj je jedna mašina bez pauze otvarala i zatvarala fioke komode kako bi se proverilo da li su rukohvati stabilni, kolika je otpornost na udare... Kako je naglasio Lars Almblad, menadžer, ako se pokaže manjkavost – proizvod ne može na tržište.
U asortimanu „Ikeinih” robnih kuća je 9.500 proizvoda i svake godine se pojavi 1.800 do 2.000 novih. Kao i proverom kvaliteta, u Elmhultu se bave i dizajnom ovih proizvoda. Većina njih namenjena je svim tržištima, ali se vodi računa i o lokalnim potrebama – na primer dok su Kinezima potrebni štapići za jelo, u našem regionu su neophodnije džezve za kafu. Kako se ne bi dogodilo da se u nekim zemljama kupci uvrede nazivom proizvoda, u postojbini „Ikee” se detaljno proveravaju i prevodi sa švedskog na jezike zemalja gde se nalaze robne kuće.
Identični kriterijumi za sva tržišta važe i kada je reč o materijalima. Ono što i kupci u Srbiji uskoro mogu da očekuju jesu i proizvodi od recikliranih materijala jer, vođeni principom održivosti, u rodnom gradu „Ikee” sve više se okreću upotrebi ove vrste materijala. Tako je nedavno u prodaju puštena kuhinja od reciklirane plastike i recikliranog drveta koja ima garanciju čak 25 godina.
– Za naše proizvode se ne koristi bilo koja reciklirana plastika, već ona koja se reciklira prema preciznim standardima, kao što je u Japanu sa kojim sarađujemo u ovom poslu. Želimo i da u drugim proizvodima povećamo udeo recikliranih materijala poput papira, vlakana, pene – kazala je dizajner Ana Granot.
Obilazak „Ikeinih” jedinica pokazao je i kako u praksi izgledaju najave da će robna kuća u Beogradu koristiti obnovljive izvore energije i da će se smeće pažljivo razvrstavati. I među zaposlenima i među posetiocima ustalila se navika da se vodi računa o okolini, reciklaži i štednji energije.
Kako je u Elmhultu jedna od „Ikeinih” robnih kuća, reporter „Politike” je bio u prilici da proveri cene. U Švedskoj je životni standard znatno viši nego kod nas, ali bi srpski kupac u „Ikei” mogao da pazari.
Zanimljivosti:
– U „Ikeinim” jedinicama u Elmhultu zaposleno je gotovo 5.000 radnika 50 različitih nacija (među njima i Srbi, Bošnjaci i Hrvati)
– U Elmhultu se pripremaju katalozi za ce svet. Godišnje se odštampa 211 miliona. U pripremi je i 600.000 za Srbiju
– Vodi se računa da bude jednak broj muškaraca i žena, da su radnici različitih generacija, seksualnih i drugih interesovanja (ti standardi primenjivaće se i u Srbiji)
Od šibica do fondacije
„Ikeu” je 1943. osnovao Ingvar Kamprad kao sedamnaestogodišnjak. On je pre toga trgovački talenat razvijao prodajom šibica, a onda i ukrasa, olovaka na kojima je zaradio prvi milion, ukazao je Dino Jahić iz „Ikeinog” muzeja koji je otvoren u objektu gde je 1958. počela da radi prva robna kuća. Danas „Ikeu” čini nekoliko velikih celina, a njome upravlja fondacija u kojoj su i Kampardovi sinovi. Kako su prodaja i proizvodnja danas dve zasebne celine, to znači i da otvaranje robne kuće u Srbiji nije direktno povezano sa budućom saradnjom sa srpskim proizvođačima. Da bi neki proizvođač počeo da posluje sa „Ikeom” on mora da ispuni i svojevrsne „Ajvej” standarde – da se poštuju rokovi i zacrtani kvalitet proizvoda, ali i uslovi rada zaposlenih, njihovo radno vreme, obaveze prema državi... Za sada to kod nas zadovoljava proizvođač oklagija iz Ćuprije.