Trgovina - Hrvatska

Povezivanje veletržnica Rijeke i Trsta jer Talijani žele našu ribu

Loše vremenske prilike u prva dva mjeseca razlog su slabom ulovu domaćih ribara i koćara, i plivaričara.

U tom razdoblju riječka veletržnica imala je promet od svega tri tone ribe u vrijednosti od 105.808 kuna, što je za 15 tona i 577.000 kuna manje nego u siječnju i veljači 2010.

Promet je skromniji nego lani i zbog smanjene potražnje za ribom kako domaćih, tako i stranih kupaca. Uz to, u rujnu prošle godine direktorica Veletržnice ribe Rijeka, Dolores Margan Kastrapeli, zabranila je daljnje kupovanje ribe svim dužnicima, uglavnom stranim trgovcima i domaćim ugostiteljima, koji su tada ukupno dugovali oko 500.000 kuna. Štoviše, Margan Kastrapeli podnijela je kaznene prijave protiv dvojice talijanskih trgovaca ribom zbog dugovanja od 130.000, odnosno 90.000 kuna, te protiv slovenskog kupca koji duguje 190.000 kuna. I dok su dvojica najvećih dužnika čak prijetila direktorici zato što im je zabranila daljnju kupnju na Veletržnici, treći dužnik - talijanski trgovac Marco Carbone - podmirio je svoj dug od 90.000 kuna.

No, dvojica najvećih dužnika i dalje uvoze našu ribu, i to preko hrvatskih posrednika.

Kako bi se zajamčila isplata kupljenih količina, Veletržnica ribe Rijeka uskoro bi trebala potpisati ugovor o suradnji s veletržnicom u Trstu (Mercato ittico di Trieste), koja će preuzetu ribu odmah plaćati i dalje je prodavati u Italiji, ali i drugim zemljama Europske unije.

Da je svježa riba iz hrvatskog Jadrana vrlo tražena u Italiji, svjedoči cijena inćuna, koje talijanski veletrgovac plaća 1,20 eura za kilogram i zatim prodaje po 12 eura. Za kilogram škampa hrvatski ribar dobije maksimalno 20 eura, koji se na talijanskim ribarnicama prodaju i po 30 eura.

Riječka veletržnica sklopila je suradnju s tvrtkom za uzgoj ribe Osorski otoci s Cresa, koja tako želi povećati plasman ribe na domaće i strano tržište.

Želeći izbjeći posrednike u izvozu ribe, riječki ribari Romeo Mikičić te Kristijan i Tomo Nikolac otvorili su prošle godine u Udinama tvrtku za prodaju ribe Ittica Quarnero. Tako su se pozicionirali na tom tržištu i prije ulaska Hrvatske u Uniju.

Direktorica Margan Kastrapeli naglašava kako ribu treba prodavati po cijeni koju traže ribari, a ne da ih ucjenjuju prekupci, bogateći se tako na muci ljudi koji su pod hipoteku stavili svu svoju imovinu da bi kupili brod i potrebnu opremu. Samo jedna mreža stoji između 400.000 i 700.000 kuna. Budući da je većini domaćih ribara blokiran račun, prisiljeni su prodavati ribu na crno kako bi preživjeli, a pritom im prekupci određuju cijenu ulova.

Apsurdno je da trgovci prekupci, registrirani samo za ambulantnu prodaju ribe, žive u luksuznim kućama, dok većina ribara jedva veže kraj s krajem. Pritom silne inspekcije neprestano kontroliraju rad ribara, za razliku od ambulatnih trgovaca koji nemaju tih problema, iako je riba vrlo osjetljiva namirnica, čije stavljanje u prodaju zahtjeva primjenu HACCP-a.

Za nered u prodaji ribe u Hrvatskoj veliku krivicu, ističu mnogi, snosi i 50.000 sportskih te dopunskih ribolovaca jer imaju pravo na uporabu niza ribolovnih alata koji nemaju veze s rekreacijskim ribolovom. Na hrvatskoj obali Jadrana postoje cijele družine dobro organiziranih takozvanih sportskih ribolovaca koji po nekoliko dana provedu na moru loveći ribu i onda je na crno prodaju restoranima. Na taj način bez ikakvih ulaganja zarade i po nekoliko tisuća kuna na dan.